Pojam alergije. Na osnovu svojih mnogobrojnih radova, austrijski pedijatar Clemens von Pirquet je istaknuo da organizam drukčije reagira na jednu tvar (serum, vakcinu i tuberkulin) kada se unese drugi put nego što reagira na tu istu tvar kada se unese prvi put. Ovaj promijenjeni način reagiranja organizma Pirquet je 1906. god. nazvao alergija, što dolazi od grčke riječi allós ergon, tj. drukčije reagiranje. U početku Pirquet nije ulazio u suštinu same reakcije, već je samo konstatirao da je ona promijenjena, brža i jača. Kasnije je Pirquet pokušao objasniti ovu reakciju sukobom stvorenih antitijela "ergina" nastalih poslije prvog unošenja antigena i ponovo unijetog istog antigena. Ova Pirquetova pretpostavka potvrđena je kasnijim radovima mnogobrojnih autora.

Clemens von Pirquet

Po Doerru, alergijska reakcija treba ispunjavati sljedeće uvjete:
1. Alergična osoba reagira drukčije na unošenje izvjesnih tvari nego normalna osoba (urtikarijom, astmom, itd.)
2. Reakcija je specifična, i javlja se poslije ponovnog dodira organizma sa specifičnom supstancom.
3. Alergijska reakcija ne ovisi o farmakološkom i toksikološkom djelovanju alergena, niti o njihovom kemijskom sastavu, već je ista za sve alergene, bez obzira na njihov kemijski sastav.
4. U stanicama tkiva koja reagiraju nalaze se antitijela, koja se mogu dokazati na različite načine.

Danas se smatra da u alergičnom organizmu poslije prvog unošenja alergena (najcešće stranih bjelančevina) nastaju antitijela koja se vezuju na stanice izvjesnih tkiva i da pri ponovnom unošenju istog alergena dolazi do reakcije između alergena i antitijela koja se očituje alergijskim manifestacijama.

Povijesni podaci.
Iako je pojam alergije novijeg datuma, neke pojave koje se danas smatraju alergijom zapažene su mnogo ranije. Samo, u početku to su bile nepovezane i slučajno konstatirane činjenice.
Još u vrijeme Hipokrata zapaženo je da neke osobe jako reagiraju pri prvom uzimanju i najmanjih količina pojedinih lijekova, na koje druge osobe uopće ne reagiraju. Ta naročita preosjetljivost ili netolerancija na lijekove nazvana je idiosinkrazijom, što znaci svojstvena reakcija organizma koja zavisi od njegovog temperamenta. Ova se reakcija objašnjavala poremećajem organa koji sudjeluju u resorpciji i izlučivanju uzetih lijekova (probavnog trakta, jetre, bubrega, kože i dr.) ili urođenom konstitucijom, "temperamentom bolesnika". Galen, u II. stoljeću, zapazio je da miris ruža u nekih osoba izaziva svrab u nosu i nastup kihanja s jakom sekrecijom. Van Helmont, u XVII stoljeću, govori o astmi koja se javlja u proljeće i dovodi je u vezu s proljetnom vegetacijom, odnosno cvijećem. Denis je, 1667. godine, zapazio poslije transfuzije krvi lame neke simptome koje nalazimo pri serumskoj bolesti. John Bostock, koji je i sam bolovao od polenske alergije, opisao je 1819. godine simptome ove bolesti koju je nazvao sijenskom groznicom (hay-fever). On je ove pojave pripisao utjecaju svjetlosti i čestica koje su se u to vrijeme nalazile u zraku. Magendie je još 1839. godine priopćio da psi, koji dobro podnose prvu injekciju ovalbumina, umiru kad im se ovalbumin ubrizga ponovo nakon nekoliko dana.
Salter, koji je bio osjetljiv na mačje dlake, dobivao je urtikariju na ruci kad god bi dodirnuo mačku. Time je on prvi ostvario pozitivnu kožnu probu (1860). Kada je, pak, prstima ruke kojom je protrljao mačku dodirnuo svoje oči, dobivao je lokalnu reakciju na konjuktivama: crvenilo i otok. Blackley je, 1873. godine, pokazao da poleni izazivaju hay-fever i uveo je nazalnu i skarifikacijsku probu. Dunbar, koji je i sam patio od polenske alergije, na osnovu mnogobrojnih radova (1892 - 1904) je uspio ekstraktima polena izazvati tipične nastupe polenske alergije u svako doba godine, bilo da je te ekstrakte stavljao na sluznicu nosa ili da ih je ubrizgavao potkožno u minimalnim dozama.
Koch je, 1891. godine, zapazio da zamorci ranije inficirani bakterijama tuberkuloze drukčije reagiraju na ponovno unošenje bakterija tuberkuloze nego zamorci koji do tad nisu bili inficirani tim bakterijama. Kada je zdravom zamorcu potkožno ubrizgao bakterije tuberkuloze, prvih 15 dana nisu se javljale nikakve promjene. Zatim se na mjestu inokulacije javio otok, koji je uskoro egzulcerirao i ostavilo ranu, koja je trajala dok zamorac nije uginuo. Kada je tako inficiranom zamorcu poslije 4 - 6 tjedana ponovo ubrizgao bakterije tuberkuloze, na mjestu injekcije javila se vrlo brzo reakcija. Vec sutradan na mjestu ubrizgavanja postojao je modri otok koji je slijedećih dana nekrotizirao i uskoro zatim, poslije nekoliko dana, zarastao. Regionalni limfni čvorovi, koji pri prvoj infekciji uvijek otiču, pri reinfekciji nisu oticali. Kao što vidimo, tuberkulozni zamorac na ponovno unošenje bakterija tuberkuloze reagira brže i jače nego neinficirani. Ponovno unijete bakterije tuberkuloze eliminirane su nekrozom tkiva, čime je spriječeno njihovo štetno djelovanje. Ovaj fenomen nazvan je Kochovim fenomenom.
Nešto kasnije (1893 - 1894) Behring, Flexner, Arloing i Gourmont pokazali su da i na ponovno unošenje konjskog seruma, kao i seruma jegulje, životinja reagira brže i jače. Niz navedenih činjenica jasno pokazuje da organizam reagira drukčije poslije drugog unošenja neke tvari nego kada je ta tvar unijeta prvi put. Ove činjenice objašnjene su tek kasnije.
Richet i Portier (1902), svojim radovima o djelovanju kongestina, otrova aktinija, na pse, otkrili su anafilaksiju. S otkrićem anafilaksije, zapravo počinje istraživanje alergije. Određujući smrtonosnu dozu kongestina, 0.1 ccm, oni su ponovo ubrizgali kongestin psu koji je već ranije dobio istu dozu otrova i od koje se bio potpuno oporavio. Bili su iznenađeni teškim pojavama koje su se odigrale odmah pošto je ubrizgana druga injekcija kongestina, iako ta doza nije bila letalna. Pas je poceo teško disati, jedva se vukao, pao je na stranu, dobio krvave proljeve i povraćao, ubrzo je postao neosjetljiv i uginuo za 25 min. Kao što se vidi, prva doza kongestina (0.10 ccm) nije izazvala u psa nikakve promjene, dok drugi put ubrizgana ista doza izazvala je teške poremećaje i smrt psa. Ovu pojavu, suprotnu zaštiti, Richet je nazvao anafilaksijom (ana - lišen, phylaxis - zaštita). Richet i Portier tada nisu mogli objasniti zašto se poslije prvog unošenja neke bjelančevine organizam mijenja, tako da na njeno drugo unošenje reagira drukcije, brže i jače, a ponekad i letalno.
Arthus je 1903. godine, dajući zečevima potkožno konjski serum u intervalima od 6 dana, otkrio da postoji i lokalna anafilaksija. Dok se poslije prvih injekcija serum resorbirao u nekoliko sati, od četvrte injekcije na mjestu unošenja seruma javlja se infiltracija, a nakon slijedećih injekcija i nekroza. Iste ovakve pojave Arthus je dobio i kad je umjesto seruma zečevima ubrizgavao mlijeko. Pojava lokalne anafilaksije poslije ponovnog unošenja stranih bjelančevina nazvana je Arthusovim fenomenom. Ovo je pokazalo da se anafilaktično stanje može javiti i poslije unošenja bjelančevina koje nisu toksične; da je ono strogo specifično, tj. javlja se samo na onu bjelančevinu koja je i ranije bila ubrizgana; i da anafilaksija može biti lokalna, tj. ograničena na pojedina tkiva (kožu i dr.)
Današnje shvaćanje alergije zasnovano je na kliničkim radovima Pirqueta (1902 - 1906). Pojave, kao eritem, urtikarija, temperatura, artralgije, mitalgije, naticanje žlijezda i dr., koje se obično javljaju tek sedmog do desetog dana nakon prve injekcije seruma, Pirquet je, zajedno sa Schickom, opisao 1905. godine kao serumsku bolest. Iste pojave Pirquet je našao u jednog djeteta neposredno nakon druge injekcije konjskog seruma. On je isto tako konstatirao da do reakcije dolazi mnogo brže kod docjepljivanja djece protiv velikih boginja. Dok poslije prvog cijepljenja pustula dostiže svoj maksimum desetog do jedanaestog dana, poslije docjepljivanja ona se javlja ranije: u nekih poslije 3 - 7 dana (ubrzana reakcija), a u drugih još i brže, već u toku prvog ili drugog dana (hipergerička reakcija).
Slično tome, Pirquet je zapazio da i na tuberkulin drukčije reagiraju osobe koje su već ranije bile inficirane bakterijama tuberkuloze nego do tad neinficirane osobe. Dok se poslije stavljanja kapi tuberkulina na skarificiranu kožu u osoba ranije inficiranih bakterijama tuberkuloze javlja lokalna reakcija - otok s crvenilom (pozitivna Pirquetova reakcija), u neinficiranih ova se reakcija ne javlja. Ovu izmijenjenu reaktivnost organizma poslije prvog unošenja stranih tvari pirquet je nazvao alergijom, a tvari koje izazivaju to alergijsko stanje - alergenima.
Kasnije je Otto, 1906. godine, opisao seroanafilaksiju zamorca, Rosenau i Anderson, Nicolle i Otto otkrili su pasivnu anafilaksiju, Besredka je 1907. godine uveo antianafilaksiju odnosno desenzibilizaciju sa prethodnim unošenjem malih količina alergena. Dale je 1910. odnosno 1926. godine ukazao na sličnost histaminskih reakcija i reakcija u životinja na ponovno unošenje štetnog alergena. Schultz i Dale su 1909 - 1912. utvrdili da su reagini vezani za stanice tkiva. Prausnitz je 1921. dokazao postojanje antitijela u serumu.
Ovim otkrićem, kao i usvajanjem ranije spomenutih uvjeta Doerra, došlo se do mnogih novih saznanja u alergologiji.

O povijesti alergologije u Hrvatskoj možete pročitati ovdje.

<-- Povratak